Stari gradovi na obroncima Ivančice

U 12, i 13, stoljeću na obrocima Ivanščice sagrađeni su gradovi Loborgrad (Pusti Lobor), Gradina kraj Lobora. Oštrcgrad, Belecgrad, Židovina, Milengrad, Gotalovec, Gradišće kod Po­druta, Grebengrad, Bela (Pusta Bela), Gradišće na brdu Cukovcu kod Margečana i Lepoglava. Ti­jekom 17. i 18. stoljeća, s prestankom opasnosti od osvajačkih provala u naše krajeve, vlasnici napuštaju ove srednjovjekovne utvrde, a sebi pade nove rezidencije na pristupačnijim mjestima. Od spomenutih starih zdanja do danas su na­jbolje ostali sačuvani Grebengrad, Milengrad, Belecgrad i Oštrcgrad, svi redom smješteni na južnoj strani planine.

Belecgrad

Visina: 539 m
Žig: metalni, na ulazu u gradinu
Obilaznice: Belečki planinarski put, Po starim gradovima Ivanščice

Povijest

Ostaci utvrde nalaze se približno 3.5 km sjeverno od današnjeg mjesta Belca, na zaravanku s triju strana strmog brda, na apsolutnoj visini od 540 m. Utvrda je u tlocrtu nepravilan trapez dugačak približno 60, a širok 21 m. U sjevernome dijelu utvrde nalaze se ostaci dvokatne palače. Između nje i južnog obrambenog zida nalaze se ostaci gospodarskih građevina, koji se stražnjom stranom naslanjaju na zapadni i istočni obrambeni zid

Belecgrad se prvi put spominje godine 1334. kada iz gospodstva Fridrika Celjskog prelazi u posjed Petra Gisinga. Obitelj Gisinig gospodarila je Belecgradom sve do godine 1339., kada je postao kraljevskim posjedom. Nakon kralja, utvrdom je vladala obitelj Celjski (od 1399.), Katarine Branković (od 1456) obitelj Vitovec (od 1457.), Jakob Székely (od približno 1489.), Ivaniš Korvina (od 1494.), Beatrica Frankapan (od 1504.), Juraj Brandenburški iz kuće Hohenzollern (od 1509.), obitelj Gyulay (nakon 1514.), obitelj Turóczy (od 1567.), Sigismund Keglević (od 1634.), Tomo i Aleksandar Mikulić Brokunovečki (od 1635.), kraljevska blagajna Habsburške Monarhije (od 1657.), Juraj II. iunior Erdődy (od 1657.), Elizabeta Keglević rođ. Erdődy (od 1674.), Ana Barbara Auersperg (prije 1706), Adam Benedikt Rattkay (od 1706.) i Franjo Matačić (od 1720.). Za vladavine Rattkaya ili Matačića Belečka je utvrda napuštena, a središtem posjeda postaje obližnji dvorac u Selnici.

(mr. sc. Krešimir Regan)

Pristup

  • Iz Belca, od stare barokne crkve, markiranim stazama (poučna staza ili cestom) do planinarske kuće Belecgrad od koje markiranom stazom treba oko 15 minuta do gradine.
  • S vrha Ivančice u više varijanti do planinarske kuće Belecgrad i zatim do gradine. Planinarskim putom preko Beliga prema planinarskoj kući Belecgrad te markiranim odvojkom s tog puta prema gradini.

Grebengrad

Visina: 502 m
Obilaznice: Po starim gradovima Ivanščice

Povijest

Ostaci utvrde nalaze se na krajnjem istočnom rubu Ivančice, ispod vrha Velikog Lubenjaka, na udaljenosti približno 2 km sjeverozapadno od naselja Mađareva, na apsolutnoj visini od 502 m. Svojim dimenzijama Grebengrad je jedna od najvećih utvrda u Hrvatskoj.

Iako se Grebengrad prvi put spominje kao utvrda u ispravi kralja Andrije II. iz godine 1209., kada njome upravlja kaštelan Grdun, rodonačelnik obitelji Grebenski, zbog sumnji nekih povjesničara u vjerodostojnost te isprave, za godinu kada se utvrda sa sigurnošću spominje uzima se 1277. Tada utvrda iz posjeda sinova Branića (Jurja, Marka, Fyla, Selka, Stjepana i Powsa) prelazi u posjed obitelji Grebenski, odnosno sinova Grduna, Vukoslava i Grduna. Tijekom druge polovice XIII. st. Grebengrad je sjedište male Hrastovičke ili Hrašćinske županije, koja se prvi put spominje 1258., da bi već potkraj istog stoljeća bila utopljena u Križevačku županiju. U posjedu obitelji Grebenski utvrda ostaje sve do godine 1445., osim od 1357. do 1360., kada njome vlada hrv. – ug. kralja Ludovik I. Veliki. Nakon Grebenskih utvrdom su vladali obitelj Celjski (od 1445.), obitelj Vitovec (od 1456.), Ivaniš Korvin (od 1481.), obitelj Batthyány (od 1481.) i Nikole IX. Frankapan (od 1621.). Nakon što je Nikola vratio godine 1622. Grebengrad obitelji Batthyáy, on ostaje u njihovome posjedu sve do godine 1645. kada ženidbom prelazi u posjed obitelji Erdődy koja ga je nakon požara godine 1710. napustila i sjedište vlastelinstva prebacila u svoj novi dvorac kraj Novog Marofa.

Pristup

  • Iz Mađareva preko Čamića ili Topličice (od lovačkog doma) nešto više od sata do planinarske kuće Grebengrad pa još 15 min. do ruševine.
  • Iz Podruta preko Kamene Gorice 1:45 do planinarske kuće, pa još 15 min. do ruševine.

Milengrad

Visina: 430 m
Obilaznice: Po starim gradovima Ivanščice

Povijest

Ostaci utvrde nalaze se 2 km sjeverozapadno od naselja Zajezde, na 430 m visine, na vrhu s triju strane strme kamene stijene koja je prirodnim usjekom s istočne strane te obrambenom grabom sa zapadne strane odvojena od masiva Ivančice. Utvrda je u tlocrtu nepravilan pravokutnik, dugačak približno 35, a širok 29 m. U nju se ulazi preko duboke prirodne provalije kroz danas dobro očuvana vrata smještena u istočnome obrambenome zidu. U sjeveroistočnome uglu utvrde nalaze se ostaci dvokrilne palače, koja je nekada imala dva kata.

Utvrda Zajezda bila je sjedište istoimenog posjeda koji se prvi put spominje godine 1309., kada je iz ruku Mikca, sina Lorandova, prešla u ruke obitelji Herković (Herkfy), koji su po utvrdi nosili pridjevak »iz Zajezde«. Utvrda je u posjedu te obitelji sve do godine 1536. kada se Katarina Herković udala za Nikolu Patačića, i tako mu donijela u miraz dio posjeda i utvrde. U posjedu Herkovića i Patačića utvrda je sve do pol. XVII. st. kada su Herkovići izumrli, a njihovu čitavu imovinu, pa tako i utvrdu Zajezdu (Milengrad) naslijedili Patačići. Nakon što su Patačići sagradili kraj današnjeg naselja Zajezde novi dvorac, srednjovjekovnu su utvrdu prepustili zubu vremena, tako da se ona već 1683. spominje kao »arx deruta«.

(mr. sc. Krešimir Regan)

Pristup

  • Iz Budinščine (cesta Novi Marof – Zabok, pruga Zaprešić – Varaždin) cestom 2,5 km prema selu Zajezda. Iz Zajezde još 2 km do sela Jambrečići odnosno do početka šume. Zatim markiranim putom 45 min. do gradine.
  • S vrha Ivančice prema Maloj Ivančici odnosno Pokojcu, a kod Male Ivančice skrenuti desno prema Milengradu odnosno Zajezdi

Oštrcgrad

Visina: 746 m
Obilaznice: HPO, Po starim gradovima Ivanščice

Povijest

Ostaci utvrde nalaze se približno 2 km sjeveroistočno od naselja Lobora, na vrhu visokog i strmog brda, na 746 m apsolutne visine. Utvrdi se može pristupiti samo sa sjeverozapadne strane. Dijeli se na unutrašnju i vanjsku utvrdu.

Brdo pod imenom Oštrc prvi se put spominje godine 1258., a istoimena utvrda tek godine 1330. kada njome gospodari Petar Gisingovac zvan Herceg. U rukama Gisingovaca Oštrcgrad ostaje sve do 1339. godine kada je njihove posjede u ime kralja Karla I. Roberta Anžuvinca osvojio ban Mikac Mihaljević (ŠVAB, 1998., str. 687.). U kraljevskim je rukama Oštrcgrad sve do godine 1399. kada ga hrvatsko-ugarski kralj Sigismund, zajedno sa Zagorskom županijom, poklanja obitelj Celjski. Nakon Celjskih i Katarine Branković, utvrdom su gospodarili Vitovci (od 1457), Jakob Székely (od približno 1489.), Ivaniš Korvina (od 1494.), Beatrica Frankapan (od 1504.), Juraj Brandenburški iz kuće Hohenzollern (od 1509.), Ljudevit Pakrački (od 1513.) i Mirko Bradač (od 1519.). Od godine 1555. Oštrcgradom gospodare kao suvlasnici obitelji Pakrački i Bradač, da bi ime se kasnije pridružili putem raznih ženidbenih veza i obitelji Kastelanović, Bojničić, Heršići, Kerečenji i Keglević, koja ga je napustila u prvoj polovici XVII. st.

(mr. sc. Krešimir Regan)

Pristup

  • Iz centra Lobora desno, pokraj crkve, i nakon 150m desno markiranim putom prema planinarskoj kući Majer (1,5h). Od planinarske kuće lijevo markiranim putom prema vrhu Ivančice te s tog puta markiranim odvojkom prema Oštrcgradu (15 min).
  • Od planinarske kuće Belecgrad prema gradini Belecgrad te na raskršću putova (lijevo prema gradini Belecgrad, desno prema Beligama i vrhu Ivančice) produžiti ravno markiranim šumskim putom prema planinarskoj kući Majer (oko 2h).

Pusta Bela

Visina: 320 m
Obilaznice: Varaždinski planinarski put, Po starim gradovima Ivanščice

Povijest

Ostaci srednjovjekovne utvrde Bela nalaze se iznad Belskog dola, prijevoja kojim danas prolazi asfaltirana cesta povezujući selo Bela u dolini Bednje i Podrute u Hrvatskom zagorju. Nekad je ovaj prijevoj bio važna komunikacija između ugarskih zemalja na sjeveru i ostalog dijela Kraljevine Slavonije te drugih južnijih zemalja sve do mora. Time je ova utvrda imala važan strateški značaj.

Pusta Bela se prvi put spominje 1257. ali vjerojatno je i starija.

Iako se utvrda Bela prvi put spominje godine 1275. u imenu opata Margarita, poglavara Bele, njezina je povijest puno starija. Sagradili su je vitezovi viteškoga reda sv. Ivana Jeruzalemskoga (ivanovaca) najvjerojatnije potkraj XII. ili u poč. XIII. st. kao sjedište svog velikog zemljišnog posjeda na sjevernim obroncima Ivančice i u dolini rijeke Bednje, kasnije Belsko-Ivanečkog vlastelinstva.

Od XIII. st. pa sve do godine 1434. Bela je u posjedu Ivanovaca, uz kraći prekid poč. XIV. st., kada je njome zavladao Henrik III (II) Gisingovac, slavonski ban (1301–09). Nakon ivanovaca, gospodari Bele bili su vranski prior i ban Matko Talovac (1434–45), grofovi Celjski (1445–56), ban Ivan Vitovec (1457–68), hrv.-ug. kralj Matija Korvin (1468–90), Ivaniš Korvin (1490–oko 1500) i obitelj Petheő de Gerse (oko 1500–1730), za čije je vladavine Bela bila konačno napuštena. Iako je Bela bila godine 1481. stradala u požaru, ona je bila obnovljena i naseljena sve do godine 1653. kada se spominje kao ruševina (dirutum castrum). Nakon napuštanja srednjovjekovne utvrde narod je te ruševine prozvao Pustom Belom.

Od utvrde je danas malo ostalo, tek urušeni nekadašnji obrambeni zidovi.

Pristup

  • U selu Bela (zapadno Ivanec, Remetinec, istočno Beletinec i Novi Marof, sjeverno Turčin i Varaždin), s ceste koja kroz Belski dol spaja dolinu Bednje i Podrute, odmah na početku šume vidljiv je markirani šumski put kojim treba do gradine oko 15 minuta.
  • Od Čeva, trasom Varaždinskog planinarskog puta oko 1h.

Pusti Lobor

Visina: 520 m
Obilaznice: Po starim gradovima Ivanščice

Povijest

Ostaci Loborgrada nalaze se oko 3 km sjeverno od naselja Lobora, na vrhu omanjeg, ali iz doline Krapine pogledima zaklonjenog brda, na 520 m visine. Svojim položajem Loborgrad je štitio kolni prijelaz kroz zapadni dio gorskog masiva Ivančice. Gotovo svojom čitavom površinom zauzima glavicu s triju strana strmog brda. Pristup gradu moguć je jedino sa sjeverne strane, po razvodnici jedne od južnih gorskih kosa Ivančice, od koje je Loborgrad odvojen obrambenim jarkom. Prešavši jarak ulazi se u vanjsku utvrdu, od koje su se očuvali tek neznatni ostaci obrambenih zidova uz jarak.

Loborgrad se prvi put spominje godine 1244. kao posjed, a godine 1259. kao utvrda koju je hrvatsko – ugarska kraljica Marija oduzela plemiću Puchnu, sinu Urbana, i poklonila varaždinskom županu Mihajlu. Početkom XIV. st. kao vlasnik utvrde spominje se Thomas Niger. Godine 1399. Loborgrad je, zajedno s Zagorskom županijom, dobila obitelj Celjski. Nakon Celjskih utvrdom su gospodarili Katarina Branković (od 1456), ban Ivan Vitovac i sinovi Ivan, Juraj i Vilim (od 1457), Jakob Székely (od približno 1489.), Ivaniš Korvina (od 1494.), Franjo Berislavić (od 1504.), Ivan IV. Bánffy (od 1517) i obitelji Keglević (od 1525. – 1905.) koja ga je napustila potkraj XVI. ili početkom XVII. st. preselivši se u novi dvorac u Loboru.

(mr. sc. Krešimir Regan)

Pristup

  • Iz Lobora prema planinarskoj kući Majer te prema Oštrcgradu i vrhu Ivančice markiranim putom. Nedaleko odvojka za Oštrcgrad skrenuti lijevo prema Pustom Loboru (oko 2h, upitne markacije).
  • Iz Lobora cestom 3 km prema Starom Golubovcu pa uz potok markiranom (?) stazom do ruševina (oko 20 min od ceste do gradine).
  • Mogući prilazi i sa sjeverne strane iz Lepoglave ili Ivanca uz prethodnu provjeru stanja markacija ili uz vodiča.

Židovina

Visina: 692 m
Obilaznice: Belečki planinarski put

Povijest

Ostaci utvrde Židovine nalaze se približno 4 km sjeverozapadno od naselja Belca, na 692 m visine. Gotovo svojom čitavom površinom zauzima glavicu s triju strana strmog brda. Pristup gradu moguć je jedino sa zapadne strane, po razvodnici jedne od južnih gorskih kosa Ivančice, od koje je Židovina odvojena obrambenim jarkom. Prešavši jarak ulazi se na dugački (približno 43 m) i uski zaravanak, u čijem se središnjem, najužem dijelu nalaze ostaci velike pravokutne branič-kula (11 x 9 m).

Židovina se prvi put spominje godine 1587. kada hrvatsko – ugarski kralj i rimsko- njemački car Rudolf II. poklanja taj posjed obitelji Bedeković Komorski. U razdiobi posjeda obitelji između troje braće – Ljudevita, Nikole i Stjepana – posjed Židovina pripao je Ljudevitu, osnivaču židovnjačke grane obitelji Bedeković Komorski. U vrijeme kada je Ljudevit Bedeković Komorski dobio židovnjački posjed, utvrda je bila napuštena. Kao posljednji vlasnik Židovine spominje se Zabavnik, koji je dao srušiti zidove utvrde.

(mr. sc. Krešimir Regan)

Pristup

  • Od planinarske kuće Belecgrad markiranim putom preko Minđalovca na stazu koja iz Belca odnosno Juranščine vodi na vrh Ivančice (put br. 15). Nailaskom na odvojak skrenuti desno prema Mrzljaku (lijevo vodi put prema vrhu zvan “na kopanje”). Na spoju s markacijom prema vrhu koja vodi iz Sambolića, na proplanku s putokazom i lovačkom kućom, produžiti ravno markiranim odvojkom prema Židovini.
  • Iz Belca prema vrhu Ivančice putem kroz Samboliće te na proplanku iza lovačke kuće skrenuti desno po markiranom odvojku prema Židovini.

Interesantna stranica za istraživanje tematike https://ad1500.com.hr/category/burgovi/burgovi-na-ivancici/

Izvor podataka:

http://gis-korner.com.hr

https://ad1500.com.hr/

https://www.facebook.com/Putovima.Povijesti.I.Prirode