O planini

Ivančica ili Ivanščica najveća je i najviša planina Hrvatskog zagorja, a s istoimenim vrhom (1061 m) i najviša planina u Hrvatskoj sjeverno od Save. Smještena je jugozapadno od Varaždina i proteže se u smjeru zapad-istok, a omeđena je vodotocima Bednje, gornjeg toka Lonje, Krapine i Velikog potoka. Dolina je okružena manjim brežuljcima i šumama, zbog čega se planina doimlje poput visokog zida, što pejzažu daje izvanrednu slikovitost. Južna strana Ivanščice čini organsku cjelinu sa Zagorjem, jer su valovi zagorskih brežuljaka blago dižu do planine, što joj daje veoma pitom i miran izgled. Bez Ivanščice Zagorje bi bilo jednolično i bez planinskog čara i ljepote.

U srednjem vijeku Ivanščica se zvala Očura, a svoje sadašnje ime dobila je, kao i mjesto Ivanec, po katoličkom redu ivanovcima koji su na sjevernom podnožju imali svoje posjede i utvrđene samostane (Bela, Ivanec). U novije doba počelo je prevladavati ime Ivančica, ali je ispravniji stari narodni oblik Ivanščica, kako je još uvijek zovu mnogi žitelji naselja na njenim obroncima.
Glavno joj bilo dominira nad obronci¬ma i pravi je tip ulančane planine s najvišim vrhom 1061 metar. Pruža se u smjeru istok-zapad u dužini od 27 kilometara, a najšira je u pravcu Belec-Ivanec devet kilometara.

U geološkom pogledu središnji dio masiva tvore trijasni dolomiti i vapnenci s tercijarnim naslagama na podnožju. Oko planine bilo je jakih tektonskih pokreta koji su je i oblikovali.
Planinski pojas iznad 300 metara visine pokriven je šumom. U nižim dijelovima ostaci su prvobitnih suma hrasta kitnjaka i običnog grabra, a u višima prevladava bukva. Na dugačkom grebenu nižu se lijepe gorske čistine pokrivene cvjetnim livadama koje su uglavnom dobri vidikovci, ljeti sunčališta, a zimi skijališta. Unatoč pitomu izgledu, u planini ima veliki strmina, pa i golih stijena. Alpske značajke imaju kameniti greben Legesičine, stijene ispod Beliga i strma hridina s ruševinama Belec-grada na vrhu. Rastegnuti planinski trup s nekoliko plosnatih vrhova, kako Ivanščica izgleda izdaleka, zapravo je rastrgan dubokim klancima, a njegovi oštri vršci i grebeni daju planini slikovitost punu izmjena.

Svojim bogatim reljefom, hladom gustih šuma i najvišim vrhom sjeverne Hrvatske, Ivanščica je kao od prirode stvorena za ugodno planinarenje.

Hrvatski književnik Mladen Kušec opisao je svoj susret sa Ivančicom ovako

“Legenda o Ivančici”

“Nekoć davno živjela je prelijepa djevojka imenom Ivančica. Svojom ljepotom i dobrotom bila je uzor svima, i ljudima i životinjama, čak i bilju. Nitko, baš nitko u tom kraju nije se mogao a nije niti želio mjesriti s njezinom ljepotom i dobrotom. Njezinoj plahosti i nježnosti nisu se divile samo srne i košute, nego i šumske vile i vilenjaci.

Kad je djevojci bilo šesnaest godina, u šumu je na konju bijelcu, tko zna i kojeg kraljevstva dojahao mladić imenom Ahat. I on je bio neopisive ljepote i odmah se vidjelo po licu i držanju da je plemenit i dobar. Iako mu je o zlatnom pojasu visio dragim kamenjem ukrašen mač, a na leđima mu je bio srebrn luk i tobolac pun zlatnih strijela, nikom se nije činio opasnim. Kod bistrog potoka junak sjaše. Zatim se konj i mladić napiju bistre hladne vode.

Onda, kao vila koja je čudesno izronila iz vode, na obali se pojavila Ivančica. Čim su se ugledali, oboje su prepoznali ljubav. Odjednom, uz strašan krik i njištanje podivljala konja pod njim, iz šume je dojahao Crni jahač, gospodar Tame strane šume. I prije nego što su se Ivančica i Ahat zagrlili, Crni jahač svojom je zloćom skamenio mladića. Zatim ga je teškim trozupcem snažno udario i onako skamenjenog razbio u tisuće kamena koji su se razletjeli uokolo.

Na nagovor vila, stanovnica Svijetle strane šume, zvijeri, ptice i biljke sakupiše kamenje što je ostalo od skamenjenog Ahata i sakriše ga na tajna mjesta u šumi i u potoku. U najdublju šumu sakriše srce Ahatovo. Kad su to obavile, vile narediše da ta mjesta čuvaju u šumi zmije čuvarice, a u potoku rakovi čuvari.

Jednom – rekoše tada vile – kada se u šumi pojavi netko tako pun ljubavi kao ovo dvoje, i kad momak od kamena srca Ahatova napravi prsten za sebe i svoju dragu, vratit će se iz začarane Tamne šume sretni Ivančica i Ahat.

Na te riječi vila suđenica, sve dobro i lijepo što je bilo u Ivančici i Ahatu, sva snaga ljubavi nabuja i na očigled svih živih bića, iz dubine Tamne šume uzdigne se gora puna cvijea. Najljepši i najnježniji od svih cvjetova, cvijet bijelih latica i žute glave nazvaše Ivančica. A zeleni kamen od kojeg se i danas u tome kraju izrađuju dragocjeni ukrasi za djevojke, po lijepom, punom ljubavi mladiću, Ahat.

Taj kamen i danas u šumi, prema pričanju stanovnika, čuvaju zmije čuvarice, a u potocima rakovi čuvari. Upamtite, kamen je uvijek u šumi tamo gdje vidite zmiju, a u potoku gdje ugledate raka. I dan danas mladići i djevojke još puni vjere i ljubavi po šumama ove gore traže srce, ljubav. Ljudi ovog kraja u svojem su govoru cvijetu ostavili ime ivančica, goru su nazvali Ivanščica, a gradovima u podnožju gore, u spomen na prelijepu Ivančicu, dadoše imena Lepoglava i Ivanec.

Kroz stoljeća vjerujući u ljubav i tražeći ljubav na samoj gori Ivanščici vitezovi su podigli sedam tvrdih gradova. To su Milica grad, Pokojec, Bela, Oštrcgrad, Belečki grad, Stari Lobor i Lobor grad. Obiđite ih, oni i danas, iako ruševni, puni nade i duhova svojih vlasnika čekaju ljubav. Postoji i vjerovanje da zatočena Ivančica, čekajući dan kad će je velika ljubav osloboditi podzemne tame, veze najljepšu čipku za svog Ahata. Vjerujući u legendu, u vezenju joj pomažu žene lepoglavskog kraja. Lepoglavska čipka satkana je od čvrstog tankog konca poput paukove mreže. Motivi su cvijeće, granje, ptice i leptiri Ivančice.”

Izvor: http://www.monitor.hr/legenda-o-ivancici-i-ivanscici/

Izvor podataka:

https://www.facebook.com/zoran.stanko

https://www.facebook.com/planinezovu/